Forgetting All My Troubles
Katie Melua
There's a secret the golden flower knows
When you're falling in love
There's a silence the ending darkness feels
When you're singing with love
Remembering life
A good blessed life
I'm forgetting all my troubles
I'm forgetting all my troubles
There's a summer a frozen heart recalls
When you're breathing with love
There's a pathway the silver candle shines
When you're seeing with love
Remembering life
A good blessed life
I'm forgetting all my troubles
I'm forgetting all my troubles
There's a quivering the waken forest gives
When you're dancing with love
There's a humming the diamond raindrops hum
When you're crazy with love
Remembering life
A good blessed life
I'm forgetting all my troubles
I'm forgetting all my troubles
Ooh, ooh, ooh
Ooh, ooh, ooh
DAKLE! :)
Dobar dan svima................
Probudila sam se jutros, okupana nemilosrdnim suncem, koje kao i svakog jutra ovih mjeseci poprilično bliješti i ne da mi spavati - niti ovo rijetko jutro kad bih zaista to mogla. I voljela hahaha :-P
Probudila se, dakleM, i pomislila kako je žena jučer , prekjučer zapravo, na terapiji u Mihanovićevoj (ruke, kičma, fala na pitanju:D) imala citat na majici, malo izvrnut ali ipak taj, citat koji sam duuuugo imala istaknut na svom prvom, drugom, trećem, dvadesetisedmom blogu.....If a man does not keep pace with his companions, perhaps it is because he hears a different drummer. Let him step to the music which he hears, however measured or far away.
Henry David Thoreau......taj citat. Pa sam sjetno uzdahnula , i sjetila se pak pjesme s ruba mog bloga............ Witch wife, Edne St.Vincent Millay, i evo, rodila se čežnja u mom srcu........dugo, dugo, dugo, nisam mislila na blog, sjetim se ljudi, jasno, mislim na pojedince stvarno često, nevjerojatno i istinito, ali zapravo, novi život nosi dalje dalje, brzo, brzo, brzo.
I onda ponovo, dakle, jutros, u bijeloj postelji, ne znam ima li tu kakve simbolike, otvorim oči, i poželim biti ovdje.
Poželim zabavu, zapravo i veselje koje smo priređivali jedni drugima...
Vidim da je *Poetika* kukala kako ne pišemo. U svoje ime govorivši, pripisujem to zapravo nespretnosti ove platforme, i činjenici da moram previše misliti za prosječne radnje, a nedovoljno puta sam tu (barem je tako bilo do sad, a vidjet ćemo dalje) da se išta pretvori u automatizam, pa da mi je ova stranica ispušni ventil, a ne mozgalica. I ofc, ne dopada mi se kako narihtavam design, moje slike ne želi staviti u pozadinu, kropa ih na neočekivane načine, i taaaakkkkk. Ali, imam želju opet komunicirati,. I kanim si tu želju ostvariti.
Za sada svima pusa, idem kupiti krumpire i ostalo. :))
Kako bi netko rekao Ypsilonki (da ne pišem ovdje) : Mijau! :)*